U šumi u kojoj šetam svako jutro, nalazi se drvo koje se ne razlikuje od ostalih stabala gotovo cijele godine. Čak je niže od obližnjih topola i mnogo manje ugledno od hrastova koji je okružuju. Moglo bi se reći da nije ništa posebno.
Onda dođe maj i drvo procvjeta. I odjednom izgleda lijepo izdaleka, potpuno drugačije od svog zelenila u šumi. Odjednom njegove skromne grane krasi ljepota vrlo posebne boje. Morala sam stati da vidim da li je stvarno kad sam to prvi put primijetila.
Da, upravo to, naizgled neugledno drvo, obučeno u plašt koji pristaje kralju šume! Danima sam uživala u prizoru ovog bogatog buketa, u koji se njegova krošnja pretvorila i ovog proljeća. Kako je moje drvo bilo ponosno! Kako veličanstveno! Kako posebno!
Svaki dan kada prođem pored njega, pomilujem ga po stablu i pomislim da je tako i sa mnogim ljudima. Ne daju ti do znanja da su posebni. Ponizno tonu u gomilu koja ih okružuje, a mi prolazimo pored njih ne primjećujući ih... dok ne dobiju priliku da pokažu svoj talent, da šire svoje cvijeće, da nas podsjete koliko su zapravo posebni. Možda je i moj mladi susjed takav, mislila sam kad smo se vozili zajedno liftom a on je ćutao kao i obično, uronio u misli. Ne bi me čudilo da ispadne da piše lijepe stihove. Ili možda onaj prodavac maslina i badema na pijaci? Možda se pretvori u umjetnika u plavoj radnoj odjeći kad pjeva pjesme iz svog Primoštena?
A onda je prije nekoliko dana najljepše drvo pozelenilo gotovo preko noći i opet se ni u čemu ne ističe među okolnim zelenilom. Moglo bi se reći da je opet potpuno "normalno". Osim što ja sada znam da je posebno i sjećam se ljepote po kojoj se isticalo do sljedećeg proljeća kada ponovo procveta. I svaki put pomislim da je to slučaj i sa ljudima. Samo im moramo dati priliku i svako nam može pokazati svoj procvat. Važno je ne dopustiti da grubost života prerano otkine cvetove.
Zorana Baković -, slovenački list "Delo" 18.5.2022.