Razvoj djetetove ličnosti možemo pratiti kroz razne aspekte – tjelesni, kognitivni, intelektualni, morali, emocionalni, socijalni itd. Često su nam u fokusu ponajviše prva tri jer su oni ti koji omogućuju djetetu da uspješno savladava školske izazove koji se pred njega stavljaju. Ipak, važno je ne zanemariti emocionalni i socijalni aspekt djetetove ličnosti budući da su oni ključni za djetetovo razvijanje u cjelovitu i sretnu osobu.
Emocionalni razvoj odnosi se na djetetovo prepoznavanje vlastitih i tuđih emocija, adekvatno izražavanje i nošenje s neugodnim emocijama, ali i toleranciju na situacije kada ne može dobiti ono što u tom trenutku želi. Socijalni se razvoj odnosi na uspostavljanje odnosa s drugima oko sebe, na shvaćanje i prihvaćanje normi i pravila društva, učenje neagresivnih načina rješavanja konflikta, kao i vještina pregovora i kompromisa. Ovi aspekti razvoja su također važni za razvijanje empatije i tolerancije prema drugim ljudima.
Istraživanja pokazuju da je ono što u najvećoj mjeri utječe na razvoj ovih aspekata djetetove ličnosti utjecaj obitelji tj. odgoj. Roditelji predstavljaju svojoj djeci model za ponašanja i stavove. Svojim postupcima i riječima prema djetetu pokazuju mu ono što je ispravno i poželjno te dijete na osnovu toga stvara kriterije prema kojima će procjenjivati svijet oko sebe. Dvije su komponente odgoja ključne za razvoj djetetove ličnosti – toplina i kontrola.
Toplina se odnosi na sva verbalna i neverbalna emocionalna ponašanja koja roditelji upućuju prema djeci. Na jednom kraju ovog kontinuuma nalazi se TOPLINA (koje podrazumijeva prihvaćanje, podrška, briga, ohrabrivanje, vjeru u dijete, česta pozitivna potkrepljenja) dok se s druge strane nalazi HLADNOĆA (odbacivanje, neodobravanje, kažnjavanje, kritika, agresija, nema brige).
S druge strane, roditeljima je nužno usmjeravati djetetovo učenje i razvoj kroz postavljanje granica i vodstvo. Taj se aspekt odgoja naziva kontrola te se odnosi na vrstu i količinu ograničenja i nadzora koja roditelji postavljaju djeci te njihova očekivanja i zahtjeve. (ponašanje za stolom, u javnosti, higijena, urednost, briga za stvari u kući, odgovornost za osoben stvari i obaveze itd). Osim samog postavljanja pravila i granica, ovdje gledamo i kako roditelji discipliniraju dijete. Ovdje razlikujemo ZAHTJEVNOST i POPUSTLJIVOST u roditeljskom pristupu.
Obzirom na te dvije dimenzije odgoja, postoje 4 odgojna stila od kojih svaki na drugačiji način utječe na razvoj djetetove ličnosti. Važno je za napomenuti kako većina roditelja ponašanje prema djetetu prilagođava situaciji te se mogu javiti ponašanja iz sva 4 stila. Ipak, istraživanja pokazuju da većina roditelja ima jedan dominantan stil kojim se u najviše situacije koriste.
Autoritativni roditeljski stil Roditelji postavljaju velike zahtjeve prema djetetu, sukladno njegovoj dobi, određuju granice i postavljaju nadzor, ali istovremeno pružaju djetetu puno topline i potpore. Roditelji ovakvog stila objašnjavaju razloge postavljenih pravila te uključuju dijete u donošenje odluka i pravila kada god je to moguće, s obzirom na situaciju. Djeca vremenom dobijaju sve veću autonomiju pri čemu im roditelji dopuštaju da sama donose odluke u onim područjima u kojima su za to spremni. Ovaj stil potiče djetetovu znatiželju, kreativnost, motiviranost i samostalnost. Roditelji vode računa o djetetovim osjećajima te ga potiču da se izrazi. Dijete je sigurno u sebe, spremno preuzeti rizik, ima razvijene socijalne vještine i lakše stvara prijateljstva, odgovorno je i zna regulirati svoje emocije. Ovaj se stil smatra najpoželjnijim jer potiče djetetov razvoj i osjećaj da je prihvaćen takav kakav je.
Autoritarni roditeljski stil Autoritarni odgojni stil podrazumijeva odgojni stil u kojem roditelji postavljaju velika očekivanja i zahtjeve prema djetetu, provodeći strogi nadzor i kontrolu, pri čemu ne pružaju dovoljno topline i podrške. Roditelji su usmjereni na postavljanje granica i pravila, skloni su kažnjavanju u situacijama kada se isto ne poštuje ili se prekrši. Ne objašnjavaju postavljena pravile te ne potiču obostranu komunikaciju jer smatraju da dijete mora prihvatiti pravila koja im oni postave bez suprotstavljanja. Glavni odgojni cilj je učenje samokontrole i poslušnosti djeteta autoritetu, a odnos roditelj – dijete se temelji na odnosu nadređenosti i podređenosti. Takva su djeca često nesigurna, povučena, niskog te niskog prag tolerancije na frustraciju i razdražljiva. Često su nepovjerljiva, nesigurna te teško donose odluke sami za sebe. Stalno brinu kako udovoljiti roditelju/autoritetu.
Popustljivi roditeljski stil Roditelji iskazuju ljubav, toplinu i podršku, prihvaćaju djecu kakva jesu, ali postavljaju slabe ili nikakve granice, kontrolu i pravila. Roditelji djeci daju preveliku slobodu da donose odluke sami za sebe u dobi u kojoj to još nisu spremna (npr. djeca ovakvih roditelja sama odlučuju kada će navečer ići spavati, nemaju određeno vrijeme gledanja televizije, nemaju zadane kućanske zadatke, niti ne moraju naučiti pravila lijepog ponašanja). Ovakav odgoj otežava djetetu stjecanje normi i pravila ponašanja, pa se djeca slabije snalaze u situacijama u kojima se susreću s ograničenjima ili trenutačnim neispunjavanjem želja te se posljedično mogu ponašati nezrelo i impulzivno, nerijetko i agresivno. Ova djeca često imaju problem s vršnjacima te znaju biti svadljiva.
Zanemarujući roditeljski stil Zanemarujući stil podrazumijeva slabu kontrolu i nadzor uz izostanak roditeljske topline i potpore. Ponašanje roditelja je emocionalno hladno, nezainteresirano za djetetove aktivnosti te uglavnom usmjereno na sebe. Zanemarujući roditeljski stil dovodi do nepoželjnih ishoda kod djece jer dijete ne razvija svoje kompetencije i ne potiče se njegov zdravi socijalni razvoj. Ova djeca se često mogu ponašati neprijateljski, neposlušno, imati nisko samopoštovanje te biti sklona delikventnim oblicima ponašanja. Također, često imaju teškoće s vršnjacima, samokontrolom te školskim uspjehom. Ponavljamo, većina roditelja, ovisno o situaciji, koristi ponašanja iz sva četiri odgojna stila i to je u potpunosti normalno i očekivano. Najvažnije za naglasiti je da roditelji kroz učenje i trud mogu mijenjati svoj roditeljski stil te samim time potaknuti uspješniju prilagodbu i doprinijeti psihičkom zdravlju i zadovoljstvu svojeg djeteta. Cilj je svjesno se truditi da što više naših ponašanja kao roditelja bude balans postavljanja pravila i usmjeravanja uz puno ljubavi, topline i podrške. Važno je kritike izricati na ispravan način – ne generalizirati djetetov postupak na njegovu ličnost već se fokusirati na situaciju (umjesto „Zločest si!“ možemo reći „To što si napravio je loše.“)
Silba Knežević, mag. psych.
Literatura: Berk, L. E. (2015). Dječja razvojna psihologija. Jastrebarsko: Naklada Slap Čudina-Obradović M, Obradović J (2006). Psihologija braka i obitelji. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga. Vizek Vidović, V., Rijavec, M. i Vlahović Štetić, V. (2014). Psihologija obrazovanja. Zagreb: IEP Živković, Ž. (2004). Emocije u razredu. Đakovo: Pedagoška biblioteka